IMA (PROMETEJA)

Davne 1959. godine, a opet i ne bas tako davne u zavisnosti od posmatranja vremenskih epoha, desio se prvi Festival amaterskih pozorista BiH u Travniku. Od tada do danas izvedeno je vise od 520 predstava. Na Festivalu je kroz pozorisne predstave sudjelovalo vise od 10.000 ljubitelja pozorisne umjetnosti - glumaca, reditelja, pisaca, scenografa, muzicara, tehnicara itd. Predstave je gledalo vise od 150.000 gledalaca.

Vremenom, Festival je dobivao razlicite forme, odrzavao se u vise gradova, vodili su ga i organizovali mnogi pojedinci i institucije, ali u svojoj sustini on je uvijek bio i ostao mjesto susreta ljubitelja pozorista - amatera.

I kao sto narod kaze: "Svako vrijeme, ima svoje breme!"

I Festival prodje kroz razna vremena i za svako breme nadje svoje mjesto, svoje vrijeme i lijek da prevazidje breme.

Danasnje breme, koje se ogleda prije svega u banaliziranju ljudskog bica i ekspanziji primitivizma, kako politickog tako i "intelektualnog", nama izgleda kao "potop" koji nam objasnise sa svojom predstavom studenti iz Banja Luke na proslom Festivalu. I koliko god se iznova zapitali ima li smisla sva ova nasa borba i ima li nade, nas odgovor je IMA.

IMA iz vise razloga.

Sta bismo mi bili danas bez tih 520 i vise predstava?

Sta bismo bili bez naseg Festivala?

I sta bi uopce covjek danas bio bez Antigone, bez Hamleta, bez Corkana, bez Hasanaginice, bez Ministarke?

Mozemo li zamisliti nas zivot bez svih tih umjetnickih djela koja su nastala u posljednjih 3.000 godina?

Tesko, ali mozemo. Ispred nasih ociju isplivala bi ogromna praznina i, nazalost, bezbrojni ratovi.

I kad bi nas posjetio neki vanzemaljac, njegov prezir prema nama bi bio opravdan.

A ovako, mozda bi nas nas i postovao.

Mozda, jer su tamo negdje mozda i gori od nas.

A ovako, i mi imamo razloga za ponos, dostojanstvo, postovanje, za nadu.

A ovako, i sadasnje breme nema snage da unisti nase prometeje.

Vahid Durakovic